Tokom tjedna vladam JA...
Gledas dok te dosada hvata. Laganu mrezu oko tvojih ociju plete. Nije da ne zelis govoriti ali su ti usne teske, kroz tanku mrezicu jedva zrak prolazi. Slusas kako ti se otkucaj srca smiruje, kako lagno sluh umire. Nije da si bezvoljan, samo ti je dosadno, dosadno misliti. Nema boje koja te moze razveseliti, zabaviti, zaintrigirati, nema zelje koja te moze obuzdati i vratiti iz tupog sna. Pojave se povremeno jedan ili dva odsjaja u tvom oku, ali cemu otici provjeriti kada je to samo tudji odsjaj dosade.
Kao sardine poredani buljte u praznu tminu, dok dosada siri svoje kandze preko vasih glava. Noge van je vec davno oduzela, nit primjetili niste kako prelazi preko ramena na oci.
Spavati ili gledati u crnu pustinju. Spavati ili skinuti mrezu s ociju. Spavati ili praviti se kao da si ziv. Spavati.
09.07.2008. u 13:47 | K | 1 | P | # | ^
Spavati i zivjeti
Pozeljela sam se gledati plavim ocima, crnim zjenicama i tudjim mislima. Kako bi izgledala u njegovoj boji? Muce me misli kojim putem krenuti, ali sve dok se vozimo ljubicastim cestama ja ne moram razmisljati. Samo sjedim kraj duboko plave i cekam putokaze.
Osobito crvena je izbljedila, zidovi tvrdjave su zahrdjali a neozbiljno zelena je zaboravljena. Bosih nogu sam naucila hodati, predana svojim rijecima i bez straha od tudjih pogleda. Ponosno hodam.
Nista na njemu nije crno, nista na njemu nije tamno osim duboko plavog mora u njegovim ocima dok me gleda. Kojim jezikom one govore nisam jos shvatila, slusam poput djeteta njegova slova i znakove, njegove geste i poljupce, i svakim danom duboko plava postaje sve toplija.
I sve dok putujemo ja ne cujem zvukove, samo sumove u obliku putujuce melodije. Glasne glazbe nema, nikada je duboko plava nije niti imala. Sve je smireno i novo, moj ludi dijamant sam nasla, bez da probudim pola Afrike.
Mrzim te.
11.06.2008. u 23:00 | K | 1 | P | # | ^
Prva scena, treche poglavlje
Zadrzhala sam se u svijetu igrachaka i sivih zidova, gdje je sve sterilno i chisto. Gdje nema svjetla niti mraka Bila sam u zemlji chuda i pronashla sam svoju bijelu boju. Nevinu skrivenu medju sivim kamenchichima istog oblika. Tako savrshena bijela, bez mrvice lazhi i boli. Miris joj je bio chist poput najiskrenijeg djechijeg obechanja. Oblik sjajnih zaljubljenih ochiju, pomjeshan sa prvim valovima toplih, sretnih snova. Zadrzhala sam se dugo kod tog kamenchicha, ali nisam mogla dochi do njega, samo gledati ga poput lutke u izlogu. Morala sam puno sivih kamenchicha skinuti sa povrshine kako bi doshla do njega. Primila ih u ruku, pogledala na trenutak i primjetila da od mog dodira neche postati bijeli, ne bijeli kao on. Sa zgrazhanjem bi ih bacila toliko daleko da im se trag ne mozhe sljediti. Samo njega sam zheljela, njega chija boja me zasljepljuje, chije postojanje me izludjuje. Srce osjecham, ruke mi drhte, a noge klecaju. Na koljenima kopam po tlu ispod njedara, tamo gdje najjache kuca, opsesivno se okrechem na sve strane kako bi nashla najbrzhi put do njega. Ovisnost mi shiri zjenice, samo jedan dodir mog koljena, samo josh jedan pogled na njegov miris obechanja. Pala sam drhtajuchi cijelim bichem, zarobljena iza zidina sive boje, dodji, dodji i spasi me!
24.07.2007. u 04:31 | K | 14 | P | # | ^
Svjetlo plavi trag na mojoj ruci
Sjedili smo usred belgiskog zelenog polja i igrale shaha, panj umjesto stolice,glomazni drveni stol i staklene figurice. Jedna nasuprot druge smo slagale svoje kraljeve i kraljjice i po tko zna koji put sam otvorila partiju. Trenutno je bila u malo drugachijem izdanju, sa razlichitim varijantama osbnosti i u drugachijim bojama, no uvijek je imala isto ime. Prchkastog nosa i ovaj put smedjih sjajnih ociju, predstavljala je za mene pojam a ne osobu. Iako je od mene dobila neodredjeno ime bila je u potpunosti zhenstvena i ovaj put sam osjechala pobjedu. Mozhda zato shto je iza mene naslonjen jednom rukom na moje rame stajao on. Ovisno crna je bio zbunjen mojom odluchnoshchu da josh jednom zaigram protiv nje. Nisam se dala zaustaviti, otvorila sam prvim potezom, igrala kao mehanichki i organizirano. Drzhala sam sve u svojim rukama sve dok pritisak s ramena nije nestao. Izbezumljno sam zurila u pod, slushala njegove tihe, chvrste korake kako prolaze sa moje lijeve strane i kako se zaustavljaju na drugoj strani stola gdje je ona sjedila. Ochi su mi umrle, zrak je postao tezhak, samo vjetar koji mi je milovao obraze sam osjetila. Vjetar i njegov pogled. Chrstim i grubim glasom mi govori:“shah mat“. Kako sam srushila kraljicu isto tako sam pustila tijelo da se srushi na pod. Izgubila sam i trazhila izlaz u vremenu, dok se nisam po tko zna koji put sjetila dobrih savjeta polumrtve boje.
Svjesna svojih mana prihvatila sam da igrajuchi protiv nje igrala sam i protiv njega, a ako ih zhelim pobjediti moram prestati koristiti talijanski pochetak, kako bih mozhda jednog dana postigla remi.
20.05.2007. u 22:24 | K | 16 | P | # | ^
Pjesnici i chudno cvijeche
Biti zatvoren, nekoliko sati muke u drvenom vlaku bilo bi prihvatljivo da nisu kraj mene ljudi koji govore chudne rime, opsjednuti svojim mirisom, ne vide zelene suncokrete koji se njishu na rubu prozora. Pupoljak jednog cvijeta se okrenuo prema podu, shvacham ga, nije mogao podnjeti poglede. Dok gledamo sunce ne vidimo jedni druge, ali ljudi chudne rime su gledali, pomatrali i govorili. Nisam nikad chula taj jezik pokreta desne ruke i podignute obrve. Vishe znakova su jedna rijech, ali nijedna njihova pjesma mi se nije chinila prijatnom i uljudnom. Vishe manualno olakshavanje vastitih poteshkocha da se izraze. I tu sam ja, i dalje trazhechi svoj suncokret u vlaku punom stakla. Odlutati u stvaran svijet negdje izvan gibanja bi mi u tim trenutcima prijalo, ali svaki put kad se oslobodim magle ugljena sretnem ponovno one iste ljude iz vlaka i dalje grchevito pokushavam shvatiti njihov ritam, ali mi svaki put suncokret odvuche pazhnju i ja odlutam tamo gdje svi gledaju u sunce.
08.05.2007. u 05:04 | K | 6 | P | # | ^
Obechana zemlja spasa
I dok se kupala i topila svoje tjelo u toploj vodi, skidala je dlanovima bijelu shminku sa lica i uplakanu crnu maskaru. Josh jedna noch je proshla, sunce je polagano izlazilo, akrbati nochi su se skrivali u sjenama svojih shatora. Bilo ih je posvuda, kao da ih je strah pogledati vlastiti odraz pri svjetlom danu. Nezhele gledati svoj hram koji im je poklonjen a koji mahom one, zhene ili tuzhne pantomimicharke tako besramno iskorishtavaju. Sagibaju ga i premjeshtaju kako im odgovara i ovisno o tome shto je prigoda zatjevala. Nije bila nishta drugachija od drugih, mozhda joj se jedino crna sol sa lica cheshche mjeshala sa tolpom vodom u kadi, ali ostalo je bilo kao i kod svake druge. Promrzlo tjelo, puno ozhiljaka s unutarnje strane kozhe, komad mesa, ukrashen raznim bojama i sharenim masnim kremama. Shto josh znachano lezhi u toj toploj vodi, osim mozhda skupod umjetnog osmjeha i mutnih ali prisebnih ochiju. Sve ostalo je odavno otishlo, kao shto joj i dusha luta kad zahtjevaju od nje josh jedan scenski nastup u kojem ona glumi glavnu ulogu. Lutanje i plesanje po tankoj zhici postalo je vishe od rijeshenja, postalo je opsesija. Mashtanja su preshla u stvarnosti a shatori zauvijek ostali u sjeni mraka. Mozhda je ovaj zadnji put osmjeh bio previshe skup, mozhda su ochi ipak vidjele samo tanku zhicu, a mozhda je i hram postao rushevina. Ona to neche saznati, jer dok smo mi postavljali pitanja, njoj se voda u kadi ohladila a ona je zauvijek ostavila scenu.
03.04.2007. u 02:27 | K | 15 | P | # | ^
Moje ochi mirishu na jasmin
Nashla me je jednog mirnog dana kako lezhim na pustinjskim valovima vlastite Sahare. Zagrlila me njezhnim dodirom nevine djevojke, zatvorila moj pogled i zavela u njeno tijelo. Sada robujem, vishe ni ne osjetim vjetrove pjeska. Jednim poljupcem, tako snazhnim i sochnim me ubola svojom nevinoshchu. Svjetlo dana ne poznajem vishe, ne zhelim se sjechati tog trenutka, tog kobnog zabranjenog dodira. Moja Apatijo, sada i dalje zhivim po pravilima koja mi nikad nisi obajsnila. Skrivena i u rushevinama nemam hrabrosti se vishe ni crnini prepustiti. Ludujem u svom kavezu bezbojnosti, lupam svojim ochima, slusham svojim usnama ali krika slobode nema. Zashto si doshla do mene i odvukla me na ovako prozirno mjesto? Zhelim se osloboditi, ne, zhelim pobjechi i vratiti se okrutnoj pustinji. Razmishljam o tebi no misli mi ne mogu pustiti korijenje tamo gdje nichega nema. Odustajem slati poruke koje nitko neche primijetiti na tvom nasmijanom licu. Ja sam ti, a ti moju ulogu igrash tako savrsheno kao da je krojena po tvojoj mjeri. Sebichna si isto toliko koliko i ja zhelechi te kao odgovor i zhalechi se na tebe kada me varash s drugima. Ako si me vech zatvorila da budem odraz tvojih zelenih prozora, onda me i chuvaj, pazi da mi je lokot dobro zatvoren jer inache chu odletjeti. Znash Apatijo, ne mozhesh me zauvijek hraniti nishtavilom i ochekivati da ja nechu trazhiti vishe. Nechu se skrivati vishe iza tvojih suznih zrcala, nego chu bjezhati prema tvojim usnama, gdje che me mirisati varalice vatrometa i iluzija, izachi chu iz tvojeg tijela i vrisnuti tako da sama chujem vlastiti glas.
22.03.2007. u 22:34 | K | 20 | P | # | ^
Chovjeche, ne idi malen ispod zvijezda
Lijep mladich,svjetle kose i njezhne kozhe sjedio je na kamenitoj obali bistre rijeke. Ispirao je ranu koju mu je zadao bijesni Shkorpion. Miris krvi i Orionovo tuzhno lice privuklo je ples jedne nimfe. Pokazala je prstom na njegovu petu i pitala ga zashto je tako tuzhan, ipak je zhivot kratkog vijeka i on, sin velikog znanja bi trebao biti svjestan toga. No utjeha ljepushkaste nimfe nije nimalo pomogla. Pitanje koje se motalo u Orionovoj glavi je postajalo sve glasnije. On je hito znati smisao zhivota i smrti, zashto je bash njega taj srebrni Shkorpion smrtno ranio. Nimfa mu je htjela pomochi i poslala ga da potrazhi svoju sudbinu. Sudbina je slijed okolnosti kojom dolazimo do smrti i na taj nachin bi Orion trebao saznati zashto je morao umrijeti. Sklopio je ochi i svojim mislima lutao po carstvu triju bozhica koje su chule njegove brige.
Ushao je u prvu shpilju u kojoj je na hladnom kamenu sjedila slijepa starica i u ruci drzhala ljudsko oko. Pred sobom je imala ogromnu gomilu vune i kako je zapochinjala presti niti, pjevushila je o svemu onome shto je bilo. Primjetivshi mladicha stavila je oko na mjesto crne udubine i tudjom ga je zjenicom pogledala kao majka vlastito dijete. Uplasheni Orion nije smogao snagu da je zapita shto ga je muchilo, nije bilo niti potrebno, starica mu je pokazala prstom jednu sivu nit medju ostalom bijelom vunom i rekla mu da sljedi tu nit u drugu shpilju, te shto god da vidio na svom putu, nesmije ispustiti tu nit iz vida. Izvadila je oko i dala mu u ruke kako bi ga ponio sa sobom na svom daljnjem putu.
Stigavshi do druge shpilje ugledao je slichan prizor kao i u prvoj, slijepa starica koja je nastavljala zapochete niti i predila ih pjevajuchi pjesmu o svemu onome shto je sada. Latheza je znala da je Oriona poslala njena sestra Klota i pokazala mu pokretom ruke da pridje blizhe. Uzela je oko iz njegove ruke i istim pokretom se njime koristila kao i prethodna starica. Zatim je izvukla sivu nit medju ostalima i rekla mu da je to njegov zhivot te da ga dobro prati do njegova kraja, gdje che dobiti odgovor na svoje pitanje. Iznemogao od lutanja i straha, mladich je uzeo po drugi put oko i pratechi sivu vunu stigao i do posljednje shpilje.
Atropa ga je chekala, kratechi svoje vrijeme pjesmom o svemu onome shto che biti. Vidovitost oka mu je vech bila poznata i s nekom tugom ali i predosjechajem sjeo je na kamen do starice dok je ona vukla kraj njegove niti, tako i njegova zhivota.
Napokon je Orion skupio snagu i pitao je Atropu zashto je tu kraj, postoje i toliko duzhe niti, ali njegova je imala tako brz svrshetak. Odgovor na njegovo pitanje je bilo jednostavno, ponestalo je sive vune. On je ustao i bijesnio, lupao oko sebe i mlatio rukama. Jedini razlog za njegovu smrt je bio taj shto nema vishe sive vune, nije mogao vjerovati besmislenosti tog odgovora. Pa zar nisu mogle nastaviti njegov zhivot bijelom vunom kao shto ju imaju i svi drugi ljudi? Nakon nekog vremena smishljanja rjeshenja i trazhenja nade, uvidio je da ih nemozhe uvjeriti u svoju korist
No da bi ublazhile njegovu bol, tri su mu Moire pruzhile josh jednu priliku ili bolje recheno trunchicu nade, ako uhvati tog kobnog srebrnog Shkorpiona koji mu je okonchao zhivot oni che ga poshtedjeti i vratiti njegov sat zhivota unatrag. Tako su njegovo tijelo pretvorile u prah i posule po nebu.
I danas kada stojimo na balkonu i cheznemo za zvijezdama vidimo mladog Oriona koji u vjechnoj bitci zhivota i smrti lovi tu smrtonosnu zhivotinju. Samo onda kada ih budemo vidjeli u isto vrijeme,znat chemo da je Orion pobijedio sudbinu. No sve I da ga ne ulovi, njemu uvijek ostaje nada, ona che ga tjerati dalje i dalje, bez granica i ogranichenja, sve do slobode.
Posvecheno ZAMJENI ZA SIVO! :*
17.03.2007. u 21:19 | K | 20 | P | # | ^
Svjetlo bjesnog Helija
Stajala sam na zidini krvavog mosta, nije bilo niti potoka niti rijeke, samo ja i most. Vjetar je puhao i otvorila su mi se tajna vrata katakombe ispod mosta. Hodnici su vodili kroz cijeli grad. Mrachni, vlazhni i uski prolazi su mi otezhavali put. Korachala sam nesigurno po kamenitom putu, po zemlji i plochniku. Chula sam glasove posvuda oko mene, nisu bili zastrashujuchi samo su shaputali istom melodijom. Poput uspavanke su me vodili dalje u jezgru podzemnog grada. Baklju nisam imala, golim prstima sam istrazhivala svoj put prema naprijed. Nema stajanja za onog tko trazhi, no ni sama nisam znala shto chu nachi. Shto me cheka u hladnim hodnicima ispod stvarnog svijeta? Davno zaboravljene ceste, pune pauchine i vlage su me gushile, suzavale se i shirile po vlastitoj volji. Zatochena u svojim mislima, vlastitoj mashti nisam smijela dozvoliti da zavlada, samo dalje istim putem i nachi chu odgovor.
I napokon, nakon meni vjechnog lutanja, vidjela sam svjetlo, slaba petroleska lampa, poput prividjenja mi je tinjala u daljini. Nije sve bilo uzaludno, lutanje, padovi, krvava koljena i umorne ruke, naposljed svjetlost.I sa tim mislila sam krenula prema lampi.
Od sjaja mjeseca su me ochi zaboljele i na koljenima sam otpuzala na svjezh zrak. Sjedila sam nekoliko trenutaka naslonjena na hladno zheljezo lampe. Kad se magla razishla i moj vid se popravio vidjela sam da sjedim opet na zidinama kravakog mosta. Zashto tu slabu lampu nisam primjetila prije nego shto sam krenula u grad pod zemljom?
11.03.2007. u 22:33 | K | 16 | P | # | ^
Leta i njena druga strana sna
Doshle su joj, zadnje nochi, tri bijele maske i rekle joj ako im da svoj vid one che joj odati tajnu kako prevariti smrt. Bez razmishljanja je pristala i digla svoju bolnu ruku kao znak da je spremna zauvijek uchi u tamu, samo da sazna kako preostali dan produzhiti u nedogled. Iako joj je strah prolazio kostima, obechanja prve bijele maske bila tako primamljiva da nije mogla drugachije nego kimnuti glavom i pristati. Druga maska joj je shapnula na uho da mora pronachi svoje pero, pero koje bi u potpunosti odgovaralo njoj, pero koje bi dolazeci pred smrt morala podmetnuti na vagu umjesto obichnog bijelog pera koje se tamo nalazi. Savjet koji je dobila za nju je vrijedio i vishe od suhog zlata pa joj se vjechna tama chinila sasvim razumnom naknadom za tako dragocijenu tajnu. Trecha maska je zagrlila djevojku i ona je usnula.
Probudila se tek pred vecher i skochila iz kreveta primjetivshi koliko je vremena izgubila, a da nije trazhila pero. Kako bi ipak stigla sve napraviti na vrijeme sastavila je popis svih ptica koje su joj pale na pamet i koje bi mozhda sadrzhavale neku njoj blisku karakteristiku. No svaki put kada je mislila da je blizu rjeshenja i kada je ubrala pero koje je smatrala svojim, bacila ga je u razocharenju shvativshi da to nije ono posebno pero koje je trazhila.
Lutavshi cijelu noch kroz misli i kroz djela, iznemogle snage sjela je na stepenice svoje troshne, seoske kuchice. Suze su tekle iz njenih mutnih ochju kao da su i dalje zhive, tresla se od jecaja, sve dok najednom nije chula zvuk sa svoje desne strane. Ptica prekrasnog perja ju je gledala nevinim pogledom, dok je djevojka rukama pokushavala odgonetnuti tko to smeta njezin ochaj.
Opipala je pticu koja je stajala mirno kraj nje. Osjetila je njeno njezhno perje i i u sjechanju je imala samo jednu pticu koja bi odgovarala onome shto je mogla prstima istrazhiti. Da, to je bio sigurno paun, i prije nego shto je morala pred zadnji sud brzo mu je ukrala jedno pero te zadovoljno krenula sa stepenica osjechajuchi da je netko prima za ruku. Smrt je doshla po nju, a ona je sa smjeshkom, uzdignute glave korachala naprijed. Imala je pero, svoje pero, lijepih sharenih boja, njezhno, primamljivo za tudje poglede. Da, takva je bila ona.
Ushla je u hladnu dvoranu. Brzo je, prije nego shto je itko stigao i trepnuti, zamjenila pera i zadovoljno se prepustila u ruke slijepe Pravde da joj sudi tezhinom njene dushe. Pravda je stavila podmetnuto pero pauna na jednu stranu vage, a djevojku je zamolila da sjedne na drugu. No kad je ona sjela, vaga se nije niti pomaknula. Pravda je zachudjenog izraza lica chekala da se neshto dogodi. Nishta. Vaga je ostala na mjestu. Nikada prije nije se dogodilo da je dusha jednako teshka peru ili je laksha ili tezha.
Djevojka je osjetila smjeshak Smrti iza svoga ramena i chula je njegov oshtar glas kako govori: " Ljepotice moja, zar me tako loshe procjenjujesh? Mislish li doista da ja nechu primjetiti tvoju prijevaru? Mislis li da se mene mozhe tako lako izigrati?Ja sam i dalje tu iako che Pravda ubrzo nestati. Ti ostajesh sa mnom. Vrijeme ti je isteklo i sada si moja. Bit chesh mi prva. Znash zashto? Zato shto si prva koja je svojom naivnoshchu i sljepochom ubila sebe. Ti si draga moja! Moje prvo samoubojstvo"
Spoznala je svoju greshku i svoje mane i po drugi put je krenula suza iz njenih mrtvih ochiju. Iz te suze, kapnuvshi na plodno tlo, rodila se Menemozina. Proshlo je puno godina od tada, a djevojka i danas sjedi s desne strane Smrti kao njegova prva i chuva sjetno svoju Menemozinu.
( hvala puno frendici koja je ispravila moje sitne greshkice, nadam se da te nisam puno gnjavila :* )
01.03.2007. u 22:26 | K | 24 | P | # | ^
Prvi kralj perziskog zmaja
Sjedila sam nochas uz neku drugu rijeku Savu...daleko, gdje su ljudi tamnije puti, gdje ribari love starim mrezhama, gdje je pogled mutan. Topla haljina je grijala moju svjetlu put, samo vjetar je mrsio moju kosu i moje milsi. Obala je je bila pusta, sama sam uzhivala pogled na svjetlucavu rijeku i kriomice posmatrala ribare kako bacaju mrezhe. Godinama, mozhda i stoljechima su ustrajni u svom radu, bez promjene, bez napredka, uvijek ista mrezha, uvijek iste navike. Zadovoljna lica smjeshila su se na mjesechini, pjevali su. Njihova pjesma me potakla da krochim u vodu, hladna i mochna rijeka me zanjela. Nisam mogla odoljeti njenom pozivu, nisam mogla se oduprijeti potrazi za izgubljenim snagama.
Izashla sam na drugoj strani obale, no mrezhe su nestale, pjesma je utihnula i ribari su otishli. Nisam shvachala zashto dok nisu prve zrake sunca preshle preko mojih ledja. Kapljice su padale sa moje tamne kozhe, sa moje tople haljine. Zar su se mene prestrashili? Nisam znala da promjena puti ili razmishljnja mozhe biti tako zastrashujucha stvar, no druga strana rijeke vishe nije bila tako hladna i mutna kao predhodna, sunce ju je uresilo svojim svjetlim zrakama. Iako je samo proshlo nekoliko trenutaka, to vishe nije bila ista obala koju su ribari poznavali, mozhda su zato otishli? Iznenadjena svojim izgledom sjela sam ponovno uz rijeku, iako sam i dalje bila sama, pjevushila sam i smjeshila se, jer na ovoj obali vjetra vishe nije bilo.
24.02.2007. u 15:25 | K | 20 | P | # | ^
Sibirski tigar od zlata
Oblachila se brizhno, rastezala kostim svoje mladosti, svoje golo tijelo je od srama pokrivala plashtem ljepote, napokon je zavrshila svoju prebrazbu i dostojanstveno korachala prema vratima. Ulazila je u veliku dvoranu, sajam tashtine je samo josh upotpunjavalo bljeshtilo pertoleska lampa. Skrivena u kutu je tinjala sama za sebe, ljudski ukrasi dvorane su uzhivali svjetlost svijecha. Apatichno je krenula u smjeru lampe kao da je privlachi njen neodredjen plavkasto ljubichasti sjaj. Ispod lampe u sjeni svijecha je sjedio crn mushkarac, prepoznala ga je odmah bez okljevanja i zarumenila se od iznenadjenja, bjesa i ponosa. Ni sjene crne nochi nisu mogle pokrivati upotpunjenu sliku njegove crvene boje. Osobito crvena, bez traga nade, bez traga grijeha, sa sarkazmom na licu, pozvao ju je da sjedne kraj njega.
Gledao joj je ravno u ochi i zapovjednim, pomalo nezainteresiranim glasom rekao joj:"Skini se, skini kostim i sjedni kraj mene na stepenice, mozhda napokon shvatish!"
Gledala ga je sa strahom, dobro je znao koji je njezin kostim, koga ona predstavlja i zashto se tako oblachila, ali kad joj je pruzhio ruku s iskrenim pogledom, njeno tjelo je zadrhtalo i stajala je pred njim jedina bez kostima, bez purpurne maske, bez svega onoga chime je na pochetku vecheri, s puno pazhnje, krasila svoju bljedu put. Primila je njegovu ruku i sjela posramljena i nesigurna kraj njega. Shutili si par trenutaka, gledali njemo kako se naprijed nazad krechu ljudske lutke. Svaki njen pogled drhtavim ochima je ispunjen nadom da che lampa dotrajati i da je nitko neche primjetiti u tragu sjena. Nelagoda se pretvarala u sram, a njegov pogled na njoj je svaki put ostavljao pechat tog istog srama. Naga je sjedila u kutu stepenica, i chekala da joj uputi koju ohrabrujuchu rijech. Ali on se i dalje besramno smjeshio i gledao ravno u njene velike i suzne okrugle ochi. Napokon je shvatila...
Svejedno dali stajali pred njima u najljepshim bojama ili imala kao oruzhje jedino svoj duh i svoj um, nitko to neche primjetiti ukoliko ti nezhelish da te taj netko malo bolje pogleda."
17.02.2007. u 21:36 | K | 27 | P | # | ^
Kad narastem bit chu tvoja grchka zvijezda
Malo vremena nam ostaje da pokupimo sve svoje vrline prije nego shto se sve raspadne, i prije nego shto ih zamete zaborav. Poslagat chu sve svoje osobnosti u jednu upotpunjenu sliku, prvo chu slozhiti rub svojih zhelja, osnovne chetiri strane koje che biti temelj mojih sjechanja. Sakupljat chu, poput najvecheg grabezhljivca svaki pojedini dio. Svi su jednake velichine, razlichitih boja i oblika...
Slagalica ide sama od sebe, okvir je upotpunjen, osnovni djelovi mojih snova postavljeni, zidovi chvrsti i postojani. Zadovoljna sam, ostalo dolazi samo od sebe.
Pojedni iskustva che puniti taj okvir, s vana prema unutra, nechu ih vishe silom skupljati, nego zadovoljstvom dodavati.
Jedino mi zadaje brigu to shto bi mogla koji komadich izgubiti, mozhda zauvijek, jer svi djelovi moje slagalice se nemogu nadoknaditi niti zamjeniti tudjima, oni su moja sjechanja, moji snovi i moje zhelje. Dali chu ikad zavrshiti cjelokupnu sliku nisam sigurna, ali za sada mi jako dobro ide i moram priznati da mi to izmamljuje smijeshak na licu.
12.02.2007. u 19:14 | K | 19 | P | # | ^
Venera u mom dnevnom boravku
Hodala je bosa i naga, sasvim nesigurno, da nebi sluchajno stala na trnje rasuto po vrtu. Nikad prije nije vidjela samochu, kleknula je i umila svoje purpurne obraze kishnom vodom. Bjezhala je, ali je taj vrt u njoj budio neka tudja sjechanja. Zashto ona stalno luta bez cilja, skriva se u crnim sjenama da bi izbjegla druge crne sjene, a tek joj je tako malo bijelih ruzha procvalo? Noge su umorne, svijetla put odaje da nije chesto sunce gledala, ali ipak je taj vrt tako primaman da je zaboravila zatvoriti za sobom zheljezna vrata. Stopala su joj se crvenila od nehaja i bezbrizhnosti, smijeshila se svojoj sjeni i svom bolu.
Nikad u svom mladom zhivotu nije toliko patila, a pri tome pokazhivala svoj naiskreniji smjeshak, vedro lice, rosnu dushu.
07.02.2007. u 23:36 | K | 20 | P | # | ^
Dvorska kamarila se klanja svevishnjem zhivotu
Kosa joj je pala na ramena,
prvi put da u svom zhivotu skida bijelu periku
i pushta svoje prirodne lokne na slobu.
Napuknuta maska od porculana joj je sklizila niz lice,
kozha dishe,
bore se shire,
ochi se odmaraju,
uvenula ljepota pushta svoju char.
Ogledalo joj sluzhi kao zadnji putokaz vremena,
nasmijala se svome stvarnom licu,
napokon je popustila svojoj radoznaloshchu,
napokon, nakon toliko godina sna.
Morala se skrivati, morala zbog svoje sreche,
svoje puti,
svojih misli,
svoje svijesti.
Ochuvati sebe znachilo je prilagoditi se,
shutiti, i misliti, sve do kasno u noch.
Strah joj je ushao u kosti,
niti jedna noch joj utjeha nije bila,
niti jedan kutak je nije mogao skriti,
tako dobro kao ta bijela perika.
Stara je, vlasi su se raschupale,
niti izvukle i frizura raspala,
ali bila je samo ta i nijedna druga.
No sad je gotovo, godine su proshle,
zime je prezhivjela,
ljeta je pretpjela,
i porculan je odrzhavala.
Napukla je i njezina priroda,
doshao je chas da je unishti,
da zauvijek zaspi,
da bude sigurna, bez strepnje.
Nitko je vishe nemozhe razkrinkati,
neche joj gledati zjenice,
niti dirati njene crne kose.
Usnula je pred ogledalom,
usnula sa smjeshkom na licu,
usnula je s pobjedom, sigurna, sama...
03.02.2007. u 18:15 | K | 17 | P | # | ^
Meduza je sama lezhala i plakala
Otishli smo na kavu, upravo danas, prije nekoliko sati. Sjedila sam sama JA i moje novo JA. Chitali smo knjigu "Kako sam postao glup" i prichali o svakodnevnici. Moje novo JA tu nije imao puno za rechi, tek je stigao. Putna torba je stajala kraj stolice i prashina je spadala sa njegovih ramena, rekao mi je da je dugo chekao. Zachudila sam se.
Osjechala sam kako me trnci prolaze, ali znala sam da to tako mora biti,nakon prvih trenutaka nelagode naruchili smo dvije kave, meni sa puno shechera, a njemu sa tamnim shecherom i mlijekom. Nasmijala sam se, nisam ochekivala da che bit tako fancy, ugladjen, otmjen, ali i pomalo ... hmmm, recimo neorganiziran u odjevanju, no bilo mi je sve to skupa jako simpatichno. Mislim da che ga dosta ljudi zavoljeti kad ga vide, ima prijatan ali ozbiljan izraz lica.
Lagano je odmicalo vrijeme i vishe jedno drugome nismo imali shto rechi, zadnje upute sam mu napisala, sve je bilo jasno. Vrijeme za odlazak dolazi, krenili smo laganim korakom i posmatrala sam kako moje novo JA hoda, bezbrizhno, koraci su mu srednje velichine, dok ja moram usporavati u svojoj zhurbi. Nisam ni svjesna da se uvijek tako zhurim. Trenutno nemam razloga za to, vlak i onako neche otichi bez mene.
Ushla sam u trechi vagon, sama sam bila u kupeu, potrebna tishina i mir da zavrshim knjigu su bili prisutni.
No ipak prije nego shto je vlak krenio i prije neg shto sam, iako ja mislim samo na kratko vrijeme otputovala, bacila knjigu svome novom JA, trebat che mu barem jedan dio mene, ako mu vech nemogu pomochi savjetima i iskustvima, ostaju mu barem neka sjechanja, a neka ih potakne ova knjiga, knjiga zvana "Kako sam postao glup".
30.01.2007. u 21:37 | K | 17 | P | # | ^
Hochu samo jednom malo pazhnje
Mati joj se po neznam ni sama koji put ustala u ranu zoru, kroz prozor se vidio bijeli pokrivach mraza i snjega. Morala je ustati da bi stigla na vrijeme na posao, put do autobuske stanice je bio dug i nemilosrdan. Nije budila svoje malo djeteshce, nego je samo pokrila njenu njezhnu sitnu rukicu i nalozhila vatru u troshnoj pechi.
Moralam je otprilike pola sata pjeshachiti da bi kroz malo i blatnjavo selo doshla gore do ulice i chekala svoj prijevoz. Mishevi ispod kreveta su gledali kako stavlja na glavu stari rubac i polazi u bitku, josh jedan dan, josh jedna pobjeda. Izashla je u mechavu zalupila vrata i krenila prvim nesigurnim korakom, bolest je ipak bila jacha od nje. Putovala je dugo, korachala prljavim snjegom u vodi do koljena. Nije joj smetalo shto je josh noch, niti shto josh nikog nema na ulici, ali ju je kashalj gushio i srce joj je zeblo mislechi na to kako joj jedina utjeha lezhi u svom malom krevetichu i spava, spava sama u maloj kuchici, bez toplih ruku da je ugriju, bez zagrljaja da je probudi.
Sa tim mislima je zaspala njena mati, snjeg je postao magla, a magla je postala tama, nitko nije chekao na autobusnoj stanici. A negdje daleko u mraku sela, vatra je gorijela i gorijela je dugo, nemilosrdno, kao da nikad vishe neche prestati.
I po tko zna koji put, nitko nije nishta niti primjetio, jer je tudja tuga daleka ljudskom srcu.
28.01.2007. u 15:41 | K | 9 | P | # | ^
Pricha za laku noc
Jednog dana kad narastem slijedit chu ga, pridruzhit se cijelom cirkusu chari i iluzija i slijedit ga do kraja svijeta. Sve do tad chu chekati, chekati u svojoj samochi, vjezhbati najvechi od svih trikova.
Zar da priznam sama sebi da je sve bio proizvod moje mashte? Drzhao me je poput sigurne mrezhe, grlio i chuvao metar i pol iznad zemlje.
Samo kad bih napravila pogreshan korak bi me zadrzhao kod sebe, sva sloboda je bila moja. Hvatala sam se za tudje ruke, skakala naprijed nazad, nikad ne dodirujuchi mrezhu. Igrala sam se vatrom, gutala nozheve, pa chak i stvarala maglu. A on me je chekao, metar pol iznad zemlje. Nije nikad rekao ni rijech previshe, biti uz mene je bila njegova jedina srecha.
Pala sam isto tako neochekivano, kao shto me je nepoznata ruka pustila da joj skliznem niz dlan.
Padala sam dugo.
Izgubila sam svijest...
Pala sam na dno pozornice, pala sam na zemlju.
20.01.2007. u 16:35 | K | 4 | P | # | ^
Uvijek nam ostaje Pariz
Otichi doma i uzeti tablete za spavanje i nije bash najbolje rijeshenje,ali umor ju je svladao...
Nije gledala vishe, nije osjechala dodire drugih ljudi koji su kraj nje prolazili gurkajuchi se kroz guzhvu. Ona i njezina vjechna droga, sama, napushten, u otrcanoj odjechi i sa razmazanom shminkom, slichila je vishe pohabanoj lutki nadjenoj u nekim starim rushevinama nego ljudskom bichu. Takva joj je bila i dusha, istroshena, prazna, beznachajna poput maglene vecheri. Nije se opirala uchinku droge, nije imala snage za to. Predugo je vech uzima, zapravo od kako zna za sebe. To je jedna od onih stvari koje se uporno zhelish rijeshiti ali ih svaki put kad krenesh iz kuche stavish u dzepi nosish sa sobom instinktivnoi neznajuchi da je tu. Da, sasvim joj je zavladala umom i cijelim njenim tijelo shirio se taj opijum, ta najgora od svih ovisnosti, jedina koje se nemozhesh odviknut, jedina za koju nemash rehabilitaciju, ta odvratna, slatka i omamljujucha droga zvana zhivot.
Htjela je samo zaspati i nebuditi se kako bi zapochela josh jedan krug, josh jedan dan, josh vishe opiranja i borbe protiv svega.
Otichi doma i uzeti tablete za spavanje i nije bash najbolje rijeshenje,ali umor ju je svladao...
13.01.2007. u 23:24 | K | 13 | P | # | ^
Samo josh jedna jednostavna odluka
Bilo je jednom davno i bila sam samo ja,ja i moje dvije boje: samo plava je shetala sa moje desne strane smjeshechi se, djete dobrog odgoja, profinjenosti i jednostavnih odluka, bez posebnog simpatiziranja bilo koje druge boje, uvijek dobre volje i samo plava. S lijeve stane je kraj mene shetao zamjena za sivu, on je bio vishe lak nego tezhak, vishe dobro nego zlo, mrvicu radoznao i pomalo tuzhan, takav je bio zamjena za sivu.
Shetali smo dugachkom ravnom stazom, bez ijedne rijechi, bez imalo toplog neba, bez prirode, bez cilja...iz daleka se vidjela klupa na kojoj je sjedio netko, i dok su se samo plava i zamjena za sivu udaljvali ja sam zastajkivala kraj klupe. Chudna pojava je sjedila na njoj, suncala se, zatvorene ochi i apatichan izraz lica odvao mi je da nije nimalo zainteresiran za moju radoznalost. Osobito crvena je bio miran, tih, povuchen i nimalo ono shto ja predstavljam, pun strahova i dobrih izgovora za svaku situaciju koja bi se mogla ponoviti u njegovom zhivotu, nikom se nije smijeshio, osim sarkazmu. Sjela sam kraj njega, gledala u pod i ni rijech progvorila, nisu ni primjetili da me nema. Gledala sam kako osobito crvena zrachi, sjaji i uzdishe bez vecheg napora, pun odboja prema svemu i svakome i pun mrzhnje prema samome sebi.
Dok sam tako gledala bezbojnom stazom je proshao bezveze smedja, zaustavio je vedre i nasmjeshene ochi na meni, nisam mogla ne primjetit njegov glup pogled i josh gluplji osmijeh, pitao me djechijom bezbrizhnoshchu da shta ja tu radim i zasto se dosadjujem. Rekao mi je da i onako buljim u prazno i da bi mi bolje bio da podjem s njim, osobito crvena nije me odlikovao ni jednim pogledom, ochi chvrsto zatvorene i dalje okrenute prema nebu su budile moj prkos. Ako on neche ja chu uzeti drugu boju, bezveze smedja se i dalje glupo smjeshio, zashto da gledam nekog s divljenjem kad mi je sve to uzalud, ionak me neche nikad primjetiti, zashto nebi otishla sa ovom bojom i ja biti ta kojoj se neko divi? zashto da budem sama? bolje dobiti neshto shto nezhelish nego nedobiti nishta, zar ne?
Ustala sam se i laganim korakom poshla za bezveze smedjom, ali vidjela sam kako me netko gleda, samo plava je sjedila kaj puta i chekala me. Pitala sam je kako je znala da chu pochi sa njime, objasnila mi je da nije znala da chu pochi za njime niti nije to ni ochekivala, ali je znala da chu prochi ovim putem. Nisam nishta shvatila, pruzhila mi je mirnom rukom ogledalo i jednim pogledom mi je bilo sve jasno...nemogu sjediti na klupi sa osobito crvenom, nechu mozhda nikad vishe ni sjediti, bar dok ne pronadjem svoje ime,svoju boju
....ali pitanje koje me muchi je: koja je moja boja?
12.01.2007. u 18:34 | K | 6 | P | # | ^
Kako su tuzhne nochne ptice
Zar da mi ochi uvijek budu tako mutne, dali je to do vlazhnosti u zraku, pitala sam ga, ili su mi chetiri gracije samo pomutile vid nebili vidjela neke skrivene znakove. Pitala sam ga dali zna mozhda zashto ja nevidim, sljepilo me zahvata svaki dan sve vishe i vishe.
Nisam ni mislila da chu mochi jednog dana vidjeti samo tamu, nema svjetlosti, nema vishe bolova, nema ramishljanja. Umorna sam rekla sam mu, neigram vishe po pravilima, zhelim stati sa strane i gledati kako pijuni povlache svoje predzadnje poteze, kako se kockice slazhu u jedan ogroman krug.
Zhelim sve to vidjeti a ipak sam sljepa, da ga pitam dali je to moguche ili samo da se opustim,popnem na tribinu i chekam da se igra zavrshi i da odem kuchi?
28.09.2006. u 19:06 | K | 3 | P | # | ^
Svijet kroz sva vremena
Sunchala sam se na plazhi cijeli dan, samo ja i moja tri glasa. Nismo razgovarali sve dok se nebo nije pokrilo debelom i mrachnom plahtom koja je svako malo propustila po koju kap vode. Sjedili smo i gledali kako kisha kap po kap klizi po povrshini mora.
Prvi glas se javio sjedechi s moje desne strane i pitao me dali vidim koliko je priroda chovjeka chudna,da svaki dan na neshto cheka. More cheka osvijezhenje kishe,besmisleno zar ne? A ti chekash sunce da izadje, isto tako besmisleno. Razmishljala sam na shto bi sve chovjek mogao chekati i to svaki dan. pitala sam prvi glas na shto je on sve chekao tokom svog zhivota?
Rekao mi je da je chekao da mu kosa bude sijeda kao shto je sada i da mu bore budu tako izrazhene kao shto su sada, a sada kad je sve to pstigao na nishta vishe nemozhe zakasniti.
Okrenila sam se na lijevu stranu i pitala drugi glas na shto je on sve chekao u svom zhivotu. Rekao mi je da dok je bio dijete je jedva dochekao da naraste i da postane momak kao shto je sada, na nishta u zhivotu se nije nachekao kao na svoje odrastanje.
Uzdahnula sam i pogledala trechi glas koji je sjedio tochno ispred mene, pitala sam ga dali postoji neshto na shto je on chekao? Odgovorio mi je sa svojim djechachkim glasom:" Chemu? postoji jedna stvar koja che uvijek stichi na vrijeme"!
12.08.2006. u 23:53 | K | 9 | P | # | ^
Sinoch su me pokrivale grchke zvijezde bijele boje
Putovali smo Prometej, Hefesto, Jason i ja jednu cijelu noch kroz hladne stijene. Bila je to burna i kishovita noch, kao i svaka druga na ovim nam nepoznatim otocima. Samo me jedna planina dijelila od blaga ja jedna cijela zemlja od sreche.
Pitala sam Prometeja kako mozhe svojim divovskim stasom dosechi zvijezde i pomochi mi sa se odluchim izmedju sreche i blaga. I rekao mi je dok smo sijedili na stijenama i mochili noge u hladnom Okeanu da razmislim o tome shto je bolje za druge, kako da to podjelim s drugima. Dali che chovjechanstvo vishe imati od toga da odem u potrazi za blagom ili da napravim ekspediciju do sreche koju mozhda nikad nechu ni nachi? Zamislila sam se i nisam mu nishta odgovorila. Samo smo sjedili satima i gledali ribice kako nam plivaju pokraj nogu.
Ustala sam se i otishla sjesti pokraj Hefesta, bio je kao i uobichajeno u poslu. Pitala sam ga kakav to posao vidi u hladnim stijenama? Odgovor je bio:"zar ga ti nevidish?" Sjela sam pokraj njega i isprichala mu svoju dvoumicu. Ukratko je i on sjeo pokraj mene i pocheo raditi prorachune i kalkulacije o tome kakve bi ja koristi imala od toga i shto je tochno izvedivo a shto ne. Nakon nekog vremena nisam vishe slushala.
Ponovno sam se teshkim korakom prijeko stijena nesigurno i polako s punom glavom misli odgegala da potrazhim Jasona. On se kupao u hladnoj vodi i njegovi pokreti su vishe slichili plesu s morskim biljem nego bezbrizhnim plivanjem u kamenitom zaljevu. Dozivala sam ga sve dok nije dopilivao, nisam ni izgovorila prvu rechenicu, nasmijeshio se, pogledao me svojim plavim ochima i rekao:"zashto se zhelish odluchiti samo za blago ili samo za srechu?"
Sjedila sam na stijeni s nogama u vodi u kojoj plivaju srebrne ribice josh satima, danima i stoljechima....pravi razlog zashto samo jedno od tog dvoga zhelim josh nisam nashla.
11.08.2006. u 21:40 | K | 7 | P | # | ^
Put u neki drugi svijet
Ushla sam po neznam koji put u bus i imala sam vremena se pripremit i razmishljati o tome kako che mi biti sad kad idem na duzhe od tri dana doma. No svjedno me je to pogodilo iznenada, doshla sam u kuchu koja je do prije tri godine bila moj dom i osjechala sam se strancem.
Chak i moja soba se vishe nije chinila mojom iako se nije znatno puno promjenilo od mog proshlog dolaska. Nije da nisam chesto dolazila, ali ovaj put je bio poseban, ovaj put sam osjetila da ja tamo ne pripadam i da su ti ljudi koji zhive u toj kuchi meni nepoznati, ovaj put sam im vidjela lica.
Zar je moguche da kao djete nevidish kako tochno izgleda lice tvoje majke, da zanemarish svaku boru i brigu i kao da svaka rijechi ima drugo znachenje. Uvidjela sam da zapravo nemam pojma kako su oni proveli svoj zhivot i dali su oni bili sretni,kad su bili tuzhni, shto se kod njih deshava.
Ja sam 18 godina svog zhivota provela sa stancima, i sad se najezhim kad samo pomislim na to da sam ja sigurno vech postala i stranac za njih.
27.07.2006. u 22:07 | K | 6 | P | # | ^
Crveni kishobran i snjeg diamanata
Izgubila sam se, jedva sam nashla put nazad u svoju podsvijest i odluchila da nechu vishe, da nemog i da nezhelim zhivjeti izmezhu fax aparata i hrpe samoljepljivih sharenih papiricha.
Sjedila sam u busu i nisam mogla vjerovati da svaki puta kad zatvorim ochi vidim ljude koje chujem, osjetim i njuhom prepoznajem svaki dan. Zar je moguche, da ja na putovanju u meni nepoznati kraj nosim neshto svoje. Mozhda je to zbog neispavanosti ili umora, ali prvi put kad sam zbog smrada benzina i prashine zatvorila ochi vidila sam ih. Prozhivila josh jednom poznate dialoge od prije neki dan i razmishljala o tome kako je moguche ponjeti mirise stana ili kishne ceste sa sobom. Zar na drugim krajevima zemlje ceste drugachije mirishu? Neznam, al svi su me chudno gledali dok sam se smjeshila izmedju zadnjih sjedala, gledajuchi ispred sebe i razmisljajuchi dali je krajolik kroz prozor stvaran i dali je to slika ili miris koji chu ponjeti sa sobom doma...
11.07.2006. u 08:56 | K | 3 | P | # | ^
Zashto je Venecija morala pasti
Imala sam pomalo chudan san, i u jutro pri budjenju sam se, prije mog polusatno razmagljivanja uma i ochuju, upitala shto li to opet treba znachiti. Vidjela sam tochno lik mladicha koji je sjedio u stanu, navodno u snu mom stanu, kako sam to skuzhila neznam (bravo ja!) i lagano piucka kavu okrenut meni ledjima. Sjecham mu se kose, nekakvih djindji koje je imao oko vrata, pa chak i glupe koshulje koju je nosio. Toliko detalja, koje ni sama nebi mogla izmisliti, koliko god mashte imala, da sam se zapitala di sam ja tu osobu vech vidjela. Ali iskreno recheno neznam, nikad ga prije u zhivotu nisam srela, i da jesam sigurno bi ga zapamtila. I stan, sjecham se namjeshtaja, prosjechen je velichini, kuhinja je stajala iza mene, sve mi se chini sada tako zastrashujuche, a u snu tako prirodno. Razgovor medju nama se odvijao na njemachkom jeziku, navodno je profesor koji je tek pocheo predavati u gimnaziji. JEZIVO!!!
Meni odmah drugo pitanje bi, kako ja njega mogu sebi tako savrsheno zamisliti ako ga nikad nisam prije vidjela, i dali ta osoba uopche postoji? Ako on postoji zar nebi bilo logichno da je i on u tom trenutku isto sanjao. Chesto u snu vidim meni nepoznata lica ljude koje nikad nisam srela,pa chak ni u prolazu u gradu (nebi ih sigurno tako dobro zapamtila i da jesam), nisu mi njihova lica nimalo mutna, vidim chak svaki izraz u ochima, mozhda sam samo malo vishe lupila glavom nego shto mi se chini.
Nebi li bilo logichno onda rechi da smo u snu svi povezani, da u podsvjesti postoji jedan um koji svi mi djelimo i koji se nemozhde drugachije izraziti nego pomochu snova, u kojima mi onda komuniciramo. Kako bi si inache njega objasnila, ili mjesta koja sanjam par puta mjesechno a zapravo nepostoje za moje oko.
Pa ako je vech tako nochas chu poslat svom neznacu mail preko snova, neka mi se javi jer me uzhasno zanima tko su bili djevoka i pijanac koji su uletili usred nashe diskusije. Ako zaista postojish znati chesh o chemu pricham ,a ako nepostojish hitno bi trebala u Drashkovichevu na jedno snimanje.
25.06.2006. u 00:25 | K | 23 | P | # | ^
Kako se svijet promjenio
Zar postoji razlog da se mi promjenimo? pa zashto bi ja mjenjala svoj karakter i navike kad sam sama nauchila zhivjeti s njima i kad barem mislim da sam sretna takva kakva jesam. Da, sretna sam ujutro prije nego shto se dignem i otkrijem koliko toga moram obaviti, sretna sam u pol noch kad sjedim u tramvaju prema kuchi i mogu napokon lechi. Ali iskreno koliko mi mislili da se mjenjamo, zapravo samo starimo a sve ostalo ostaje isto.
Uzmimo za primjer GLAD, ljudi che uvijek biti gladni, uvijek biti zheljni josh vishe posjedovati josh vishe imati. Ne samo u smislu matrijalnom nego i emocionalnog. Shto vishe pazhnje, ljubavi i divljenja to sretniji smo zar ne? Svatko zheli biti voljen, svakto zheli onog nekoga koji che prijechi pola svijeta, ako ikad ugleda i naznake suze u vashim ochima. Samo shto ljudi neznaju granicu svoje gladi i nikad nisu dovoljno siti koliko god ih hranio.
To nas na nekakav chudan nachin dovodi do RATA, svatko je imao svoj osobni boj, dali to bilo u uredu ili na ljubavnom planu. Spletke, zavjere i ostale zanimacije ljuskog roda nisu samo u za vrijeme barokoa bile in, NE nego krase nashu svagdashnjicu kako bi gushile dosadu i monotoniju nasheg drushtva kako privatno tako i javno. Svaki dan, ljutnje, strahovi, prepiranje, chemu to sve? zato shto su ljudi GLADNI!
Hmm razmishljala sam ovaj isti trenutak shto bi moglo zamjeniti KUGU, buduchi da je ona bila najvecha i neunishtiva bolest proshlosti, ali samo fizichka bolest ja bi radije uzela onu psihichku, LAZH. Mislim da bi ona dostojno mogla zamjeniti kugu, zar ne? Lazhi ima svuda, oko nas, u nama, pa izgovaramo je najmanje deset puta dnevno, zar je ljudski um toliko zarazhen tom poleshchu? Nazhalost ne kao kuga, ova bolest nije izljechiva, nije pronadjen lijek. Koliko god se trudili ignorirati chinjenicu da su sve tri od dosada navedene osobine zapravo dio nasheg poashanja moram se sjetiti one jedne koja mene ipak najvishe muchi...
A to je SMRT, zar nije to neshto najgore od svega, spoznati svoju prolaznost iako josh nisi nishta uchino da ostanjesh zapamchen, da te se ljudi sjechaju i nakon tvoje smrti? Da ne zavrshish na nekom groblju sjedechi cijelu vjechnost na svom nadgrobnom kamenu razmishljajuchi gdje je krenilo po zlu? Ja se uzhasavam tog dana, ali ne iz razloga shto me se nitko neche sjechati nego zato shto nisam uspijela pobjediti ni GLAD, ni RAT niti LAZH...
24.06.2006. u 00:08 | K | 2 | P | # | ^
Moj prvi potres mozga
Kako obajsniti tu bol kad vishe nevladash situacijom.
Padanje liftom nekoliko desetk katova je poprimio osjechaj astronauta u svemiru i umanjena kontrola pokreta je sve to josh i pojachala, nisam sama mogla vrata otkljuchati, kao da to nisam ja...nisu moje ruke, kao da stojim pokraj tijela i molim za prave pokrete kao navijachi za odluchijuchi gol.
Tuga te obuzme, vidjet samog sebe u prozoru tramvaja nesposobnog podichi vlastitu glavu i pogledati na kojoj stanici se trenutno nalazish. Mozak mi se osjechao poput tog istog tramvaja, drmajuchi na sve strane izashao je iz trachnica i ni sam nezna kojim putem sada ide i na koga che pri tom naletiti, zashto to samo toliko boli. Zar nebi bilo fantastichno kad bi svi kao omamljni shetali svijetom neznajuchi na shto chemo iduche naletjeti? Moj tramvaj se oteo kontroli preletio je pola grada, a ja sjedim josh uvjiek u njemu nemochna dichi glavu i pogledati shto se naprijed deshava. Vozach je upravo iskochio iz tramvaja, bacio se na travu,nema ga, nestaje daleko iza mene, ja ga vidim samo kutom oka. Oshecham josh korake koji prolaze pokraj mene, nevidim ih i od samog naprezanja da im prepoznam pokrete i zvukove koje prozivode tokom kretnji suze mi krenu i udari mi krv u glavu, i dalje boli. Tramvaj se kreche prema masi ljudi koji stoje nepokretni kraj katedrale neulazechi niti izlazechi iz nje, kao da chekaju da ih pokupi moj tramvaj koji nije nimalo usporio. Kao da iz bez trachnica ima svoj cilj koji je meni nazhalost nepoznat i sve dok on vozi i vozi dok ljudi u njemu lagano bljede a novi glasovi ispred katedrale se chuju ja mogu samo pomisliti na jedno kako podignuti glavu i vidjeti shto se deshava.
Uspjela sam, fizichki iscrpljena i psihichki na samom rubu sam podigla glavu i vidjela hrpu ljudi koji stoje ispred mene i u koje chu udariti takvom snagom da ni sama neznam dali ikad vishe zhelim podichi glavu i vidjeti neshto tako strashno. No oni se nepomichu, ni trunchak straha, ni jedan trzaj ih nije maknio s mjesta...gledam ih s nevjericom i chudjenjem i imam samo jedu misao na umu...tramvaji nemaju sigurnosne pojase...
23.06.2006. u 17:16 | K | 2 | P | # | ^
San o slobodi
Crna ptico,
nedostizhna u ljepoti neba,
uvijek samo kratak posjet zemlji.
Tvoja sjena pruzha svjetlost,
tvoja sloboda je jedinstvena snaga,
koja me upotpunjuje osjechajima.
Tvoj let pushta vrijeme u zaborav-
ponekad iznova nadjen,
i tako chesto izgubljene trenutke,
ponovno nastale
u rosi zachudjenih ochiju.
18.06.2006. u 21:28 | K | 5 | P | # | ^
Sve shto mrzim
Vecheras je moje nebo zhute boje. Unatoch tome shto mi je ta boja mrska vecheras sve izgleda savrsheno pa chak i nebo, osjecham kamen koji se napuhava u mom tijelu poput rodjendanskog balona, ali je nebo zhuto. Dali da zatvorim ochi i nagnem se na hladan zid koji stoji iza mene, boje meda i jutarnje kave ili da predjem taj zid i vidim nebo s druge strane. Predpostavljam da je isto zhuto kao i moje nochas, ali samo nochas. No neznam, kad razmislim shto ako me cheka josh jedan zid i koliko tih zidina zapravo ima? shto li ono shtite? ili mozhda mene shtite od boje neba iza njih? Ja to neznam, nikad ih nisam preshla, a nisam se potrudila da nadjem vrata.
Moje nebo je nochas zhuto, iako mrzim tu boju,ali osjechaj drzhati kljuch vrata u rukama mrzim josh vishe...
Nochas chu bit zadovoljna mojom zhutom bojom...
17.06.2006. u 23:01 | K | 1 | P | # | ^
